Sanda Salamun

Štoviše, ono što me brinulo vezano uz pisanje ove knjige je profesionalna ovisnost o vlastitoj mogućnosti projiciranja smirenosti i kontrole. Tjeskoba me čini savjesnim (bojim se da ne zeznem stvar), a radi srama mogu djelovati sasvim staloženo (moram sakriti da me je strah). Bivša mi je kolegica jednom rekla da sam “čovjek Xanax”, objasnivši mi, dok sam se u sebi cerekao, da projiciram takvu staloženost da je sama moja prisutnost drugima umirujuća: jednostavno uđem u sobu punu uzrujanih ljudi i preplavim ih svojim umirujućim melemom. Samo prođem i za mnom ostane smirenost. Kad bi samo znala! Otkrijem li obmanu svoje navodne smirenosti, hoću li izgubiti svoju sposobnost da umirim druge i time ugroziti svoj profesionalni ugled?

Pa nijedan veliki inkvizitor nije pripremio tako strašna mučenja kao što ih je pripremila tjeskoba, i nijedan špijun ne zna vještije napasti čovjeka na kojeg sumnja, birajući trenutak kad je najslabiji, niti zna kako postaviti zamke baš tamo gdje će u njih upasti i ostati zarobljen, onako kako to tjeskoba zna, pa ni najoštroumniji sudac ne zna ispitati, preslušati optuženika onako kao to tjeskoba zna, tjeskoba koja ga baš nikada ne pušta da pobjegne, ni kad radi, ni kad se zabavlja, ni danju, ni noću.

Søren Kierkegaard, Pojam tjeskobe (1844.)

Strah se javlja uslijed manjkavosti uma, pa zato i ne spada u korištenje razuma.

Ako nešto ne možemo kontrolirati, nema logike da se toga bojimo jer i tako strahom ne postižemo ništa.

Ljude ne uznemiravaju stvari, već kut iz kojeg ih gledaju

korijeni tjeskobe ne leže u našoj biologiji, već u načinu na koji shvaćamo stvarnost. Ublažavanje tjeskobe je stvar “ispravljanja pogrešnog gledišta”,

Više je stvari koje nas plaše od onih koje nam mogu naškoditi i patimo više radi straha nego radi stvarnosti

Istina je da je tjeskoba istovremeno funkcija biologije i filozofije, tijela i uma, instinkta i razuma, osobnosti i kulture.

Pa nijedan veliki inkvizitor nije pripremio tako strašna mučenja kao što ih je pripremila tjeskoba, i nijedan špijun ne zna vještije napasti čovjeka na kojeg sumnja, birajući trenutak kad je najslabiji, niti zna kako postaviti zamke baš tamo gdje će u njih upasti i ostati zarobljen, onako kako to tjeskoba zna, pa ni najoštroumniji sudac ne zna ispitati, preslušati optuženika onako kao to tjeskoba zna, tjeskoba koja ga baš nikada ne pušta da pobjegne, ni kad radi, ni kad se zabavlja, ni danju, ni noću.

Radije bi umro nego trpio javni nastup.