Colleen Hoover

Umrijeti zbog ljubavi prema fotografiji, a ni ne uspjeti uslikati tu posljednju sliku koja te koštala života

Ryle me pogleda zamišljeno. „Lily”, kaže znakovito. „Nema loših ljudi. Mi smo svi samo ljudi koji ponekad rade loše stvari.”

njegov glas je neka vrsta droge.

Nikad u životu nisam vidjela tako tamne oči poput njegovih.

Moje riječi opet tjeraju osmijeh na njezine usne. Rachel to ne zna, ali svaka riječ koju kažem izgovorena je iz tog jedinog razloga. Da natjera osmijeh na njezine usne.

Ali, otkad sam upoznao tebe, svaki dan otad se pitam kako netko može biti tako predivan, ako nema Boga. Pitam se kako me netko može tako nevjerojatno usrećiti, ako Bog ne postoji. I shvatio sam… upravo sada… da nam Bog daje tu ružnoću kako divne stvari u životu ne bismo uzimali zdravo za gotovo.”

Što mislite, što bi to moglo natjerati čovjeka da nikad više u životu ne želi iskusiti ljubav?”
Cap ne odgovara na moje pitanje barem pet katova. Na kraju ga pogledam, a on gleda točno u mene i tako škilji da mu se između očiju pojavilo još više bora. „Pretpostavljam da čovjek koji proživi njezinu najružniju stranu, možda više nikad ne želi doživjeti ljubav.”

Ne shvaćam kako ljubav može postati tako ružna da bi se neka osoba jednostavno sasvim isključila iz nje zauvijek.
Vrata dizala se otvaraju na dvadesetom katu i ja ga pustim da prvi izađe. Hodam s njim do vrata njegova stana i čekam ga da ih otvori. „Tate”, kaže. Gleda u vrata i ne okreće se da završi rečenicu. „Ponekad čovjekov duh jednostavno nije dovoljno snažan da izdrži aveti svoje prošlosti.”

Ona me gleda kao da zna točno o čemu govorim. „Ako me voliš danas više nego što si me volio jučer, onda jedva čekam sutra”, kaže.

Okrećem se, a on se uputio prema vratima. Otvara ih, a onda zastane i ponovno se okrene prema meni. „Ako je ovih nekoliko kratkih mjeseci s Tate učinilo tu bol dovoljno podnošljivom da odgovoriš možda, zamisli što bi za tebe značio cijeli život s njom.”