„Ljudski naučnici su koristili kvantne računare još u dvadeset prvom veku“, reče on. „Za analizu biohemijskih kaskada u ljudskim sinapsama. Otkrili su da ljudski um – ne mozak, već um – nije kao računar, da nije nekakva hemijska memorijska mašina, već upravo nalik na...“
„Postojani talasni front u kvantnom stanju“, reče Orfi. „Ljudska svest postoji prevashodno kao talasna forma kvantnog stanja, baš kao i ostatak vasione.“
„I ti kažeš da je sama svest stvorila te druge vasione?“ Manmut je sledio logiku, ako se to moglo tako zvati, ali bio je šokiran apsurdnim implikacijama.
„Ne samo svest“, reče Orfi. „Izuzetni tipovi svesti koji su nalik na gole singularitete po tome što mogu da savijaju prostor-vreme utiču na organizaciju prostor-vremena i ruše talase verovatnoće u prekinute alternative. Ovde govorim o Šekspiru. Prustu. Homeru.“
„Ali to je tako... tako... tako...“, zamuca Manmut.
„Solipsističko?“
„Glupo“, reče Manmut.