Slavujeva pjesma

Sve ćeš mi ispričati?«

»Gotovo sve«, kažem uz osmijeh. »Francuskinja uvijek mora imati svoje male tajne.« I hoću… jednu ću tajnu sačuvati.

Smiješim se obojici, mojim dječacima koji su me trebali slomiti, ali su me nekako spasili, svaki na svoj način. Zbog njih sada znam što je važno, a to nije ono što sam izgubila. To su moja sjećanja. Rane zacjeljuju. Ljubav traje.

Mi ostajemo

Muškarci pričaju priče«, kažem. I to je najtočniji i najjednostavniji odgovor na njegovo pitanje. »A žene nastavljaju dalje

U Parizu, s čašom vina u ruci, možeš jednostavno biti.

Uspomene — makar i one najljepše — uvijek na kraju izblijede.

obitelj uvijek pronađe put do doma

Prolaziš li kroz pakao, nastavi dalje

Zvuk njegova glasa podsjeti me da sam majka, a majke nemaju luksuz da se raspadnu pred djecom, iako su prestravljene, iako su im djeca odrasle osobe

Odjednom je shvatila kako žena može samo jednom odlukom cijeli svoj život okrenuti naglavce.

Svi smo mi krhki, Isabelle. To je nešto što tek u ratu shvatimo.«

Teta Isabelle kaže da je bolje biti odvažan nego slabić. Kaže, ako misliš skočiti s litice, barem poleti prije nego što padneš.«