Bastadur

U danima zla najteže preživi čovjek u čovjeku.

Što se čovjek ranije pripremi da ništa nije zauvijek i da će kad-tad doći dan kad će se zateći u osami svog bića, za toliko lakše iznese ono što mu donese život.

Čergarsku dušu mnogi ponesu mimo čerge.

Oduvijek se narod najlakše porobljavao strahom

ti tuga isto što i žalost. Žalost je stroga, glasna, ogrne se u crninu, voli da jadi, jer tako opominje i druge i sebe, ne dâ da se zaboravi. Drugo je tuga. Tuga je tiha, samo svoja, razvuče se po duši i ne traži riječi da se potvrdi. Skriva se iza osmijeha, usputnih priča… Ponekad se čini da je nestala i da je nema, a zapravo je tu. Živi se. Tuge se žive sa hiljadu usputnih sreća.

Grob je mjesto na kome se zemlja sudara sa nebom. Svaka grobna tišina zapravo je jedna neispričana priča koja nije dočekala svoje vrijeme.

Ne mjeri li se svaka tuga danima, godinama, cijelim životom, dok su sreće samo tren? Tuge se razvuku, sažive se sa dušom i nose, dok čeljade diše. Svaka je za sebe. Sreće samo taknu čovjeka i ne zna da ih živi, dok mu ne izmaknu.

Neke duše kao da se rode stare, kao da su darivane višim znanjem mimo godina i vremena u kome stasavaju.

Na čovjeku ne ostave toliko traga godine koje prođu, koliko nade koje su ga mimoišle.

Snovi obično povedu tamo gdje se svijest opire da pogleda, gdje je ostao dio nekadašnjih nadanja. Na takva mjesta valja se vraćati, makar u snovima. Tamo se kriju uzroci i odgovori, za one rijetke koji ih traže.