Ian Kershaw u svojem djelu Do pakla i natrag o 20. stoljeću — u koje smo još uvijek duboko uronjeni, kao da to stoljeće nikako ne uspijeva završiti — piše s vremenske distance. On je sebe uspio smjestiti na osmatračnicu odakle o 20. stoljeću piše onako kako će se o njemu pisati kada doista bude završeno, tamo negdje u prostor-vremenu kraja 21. ili početka 22. stoljeća. Ovo je knjiga budućnosti o nedavnoj prošlosti, ali samim time i knjiga koja nam omogućuje da 20. stoljeće doživimo kao davnu prošlost. Njegova Europa 20. stoljeća, koliko god da je strašna, polako nestaje u perspektivi, vidljivim ostaje najbitnije, a ta bitnost počinje se ukazivati u svojoj banalnosti. Jasno, time biva još strašnija. Kershaw je uspio pronaći ravnotežu između općeg i pojedinačnog, između žablje i ptičje perspektive. Njegova freska obuhvaća sve i ne gubi se u pojedinostima. Ona je koliko lapidarni toliko iscrpni sažetak europskog 20. stoljeća, njegove političke, ali i ekonomske, socijalne i kulturne povijesti, kao i povijesti svakodnevice i slobodnog vremena.
