Boris Dežulović

Mogao je on, govorilo se, otići u svijet i napraviti velike stvari – zvao ga je i učitelj Jancsi Rigó da zajedno s njim svira po Njemačkoj i Francuskoj, a čuo ga je jednom prilikom i poz

„Rekao bih ovako“, iscijedio je iz cigare zadnji oblak dima i ugasio je u velikoj kristalnoj pepeljari. „Sve kad bi sudbina svijeta i zavisila od života jednoga jedinoga djeteta, i kad bi netko od mene tražio da ubijem to dijete za spas cijeloga čovječanstva, odgovorio bih mu da svijet čiji opstanak zavisi o krvi jednog nevinog djeteta ionako ne zaslužuje da postoji.“

U stvarnom pak, fizičkom svijetu Isaaca Newtona – onome s druge strane kazališne zavjese – Rugjerovo uže sudbine napuklo je četvrt stoljeća nakon Wagnerove opere, kad je granu Newtonova Stabla svijeta odlomio njemački fizičar i münchenski đak Max Planck, istesavši od nje sitni paketić energije, svoj slavni quantum, i postavivši tako temelje kvantne fizike.

Heisenberg je tako teorijskoj predodređenosti svemira suprotstavio svoj slavni Princip neodređenosti: što smo bliži spoznaji točnog položaja čestice, to je nepredvidljivija njena brzina, što je više moguće precizno izračunati brzinu čestice, to je manje moguće precizno izračunati njen polož

Boškovićeve „smjerove svih točaka u zadanom vremenu“ – kojima bi se „moglo predvidjeti sva nužna buduća stanja i pojave u prirodi koje o njima ovise“ – nemoguće je utvrditi a da se na njih istovremeno ne utječe.

Boškovićeve „smjerove svih točaka u zadanom vremenu“ – kojima bi se „moglo predvidjeti sva nužna buduća stanja i pojave u prirodi koje o njima ovise“ – nemoguće je utvrditi a da se na njih istovremeno ne utječe.